Dijete s „polaganim padobranom“ skače s krova svoje zgrade te opisuje balkone pokraj kojih leti. Zatim se uspinje stubištem te nas izvještava o unutrašnjosti stanova i njihovim stanarima. Svaki je od stanara na svoj način osebujan: netko je opsjednut engleskim doručkom, netko spava u krletci jer je uvjeren da se noću pretvara u pticu, netko živi u liftu uz kućnog ljubimca zmiju, netko izrađuje mehaničke životinje, neto gradi, a netko ruši zidove… Osim što su opisi stanara lude kuće maštoviti i zabavni, tekst Sanje Lovrenčić sadrži i diskretnu odgojnu poantu: bez obzira na bezopasna „ludila“ svakog od pojedinih stanara, oni uglavnom poštuju jedni druge i svi zajedno tvore harmoničnu cjelinu. „Luda kuća“ tako postaje simbol mogućeg suživota, individualne slobode uklopljene u zajednicu. Vizualna komponenta utkana je u samu strukturu priče: ona funkcionira kao svojevrsna galerija kroz koju se može kretati u dva pravca, gore i dolje, te je vrlo zahvalna za ilustriranje. Laka zaigranost maštovitog teksta odgovara likovnom stilu ilustratorice Vendi Vernić koja je već pokazala širinu vizualne imaginacije i sposobnost za igru.