Michael Heinrich Weninger, teolog, bivši austrijski diplomat, sada katolički svećenik, koji se zaredio nakon što je postao udovac, knjigom Loža i oltar uvodi nas u slabo poznatu i dramatičnu povijest odnosa slobodnog zidarstva i Katoličke crkve. Knjiga Loža i oltar oštra je osuda neznanja i predrasuda, ali i humanistička apologija tolerancije i razumijevanja. Ona prije svega opovrgava stereotipnu pučku predodžbu o slobodnim zidarima kao urotničkoj organizaciji koja upravlja ili pokušava upravljati svijetom.

Slobodno zidarstvo nije homogeno i grubo se dade podijeliti na “regularno”, ono koje slijedi anglosaksonsku i germansku tradiciju utemeljenu na kršćanstvu, i, s druge strane, tradiciju francuskog i talijanskog slobodnog zidarstva, “denaturiranog”, ateističkog i radikalno antiklerikalnog.

Prema ovom posljednjem Weninger je, na što ga obvezuje i njegova vokacija, posebno kritičan, ali ne štedi ni krutost Katoličke crkve, koja je tijekom povijesti, katkad zbog svoga dogmatizma, političkog oportuniteta, pa i neznanja i površnosti, nepotrebno anatemizirala slobodne zidare, koji su bili uvjereni kršćani.

Skrupulozno pisana i utemeljena na obilnoj literaturi, Weningerova knjiga Loža i oltar daje nam uvid u mijene religijske i slobodnozidarske povijesti od epohe gradnje velikih katedrala do današnjih dana. Njezina središnja poruka jest da svi ljudi, oni koji samooplemenjivanjem teže postati “gladak kamen” u “hramu čovjekoljublja” i oni koji su odani tradiciji kršćanskog humanizma, razlike u ritualima i svjetonazorima trebaju ostaviti po strani te zajedno težiti boljem čovjeku i boljem svijetu.

Weningerovo zazivanje obostrane volje “za ravnopravnom razmjenom ideja, u kojoj partneri imaju jednaka prava” moralni je imperativ općeljudske važnosti primjenjiv na svaki nesporazum i svaki sukob.