Na razmeđu sna i jave, istinitoga i mogućeg, između blatnjavih ulica zagrebačke Peščenice sredine dvadesetog stoljeća, obronaka Medvednice, andaluzijskih ravnica, bespuća Madrida i New Yorka te istarske crvenice neprestano se isprepleću životi dvaju junaka – mladića Gabrijela, kojeg sredina ne shvaća jer je ženstven, drugačiji, fragilan, ali borben i ustrajan, te jednoga od najvećih pjesnika i dramatičara dvadesetog stoljeća Federica Garcíje Lorce. Kroz stalan dijalog koji cijeloga života vode u snovima, u pismima između svjetova, pred nama se odvija drama dvaju umjetničkih života, dvaju života obilježenih drugošću i ustrajnošću da se bude svoj, jedinstven, beskompromisan.

Damir Zlatar Frey u Lorca kôdu ispisuje veličanstvenu posvetu umjetnosti i ustrajnosti, ali jednako tako i nerazumijevanju, stalnom negiranju čovjekove prirode, mržnji i smrti. Vješto ispreplećući stvarno i nadrealno, Frey stvara simfoniju u kojoj svaki stavak ima svoj tempo, od melankoličnog do furioznog. Sočan poput naranče, bolan kao trnovit šipak, Lorca kôd priča je o ljubavnicima izvan vremena i prostora, o umjetnicima koji se dodiruju preko granica spoznaje, o ljudima koji svijet vide drugačije te su samim time prijetnja svima.

Lorca kôd triptih je o ljubavi i izdaji, poetski obračun s licemjerjem institucija koje i dalje skrivaju pravu istinu o pogubljenju pjesnika, roman o prijateljima koji će izdati prijatelje, o lomljivosti i snazi koju umjetnik može pronaći samo u drugom umjetniku, o životu kojeg nema bez snova i snovima kojih nema bez ljubavi.