Mapiranjem prostora, bilježenjem vremena Julijana Matanović privija k sebi one kojih više nema, oblikuje teško izgovorive riječi, iscjeljuje se, ali pritom ozdravljuje i svog čitatelja. Zapisi su ovo u formi kolumne koje je autorica objavljivala u toj “ljutoj“ godini, od 5. veljače 2018. do 5. veljače 2019., isprva dnevnom dinamikom, a potom svake srijede i subote, točno u 18 sati i 5 minuta, sasvim slobodno, na društvenoj mreži. Julijanu Matanović volimo kao blisku nam i samo našu, a ova književnica, koja je oduvijek spontano rušila barijere između čitatelja i sebe, profesorica koja je zaobilazila katedru ne bi li bila među svojim studentima, pronašla je nov modus povezivanja s publikom.

Pred nama je kompendij kraćih tekstova o čitanju i pisanju, o fakultetu koji je nedavno morala napustiti, o obitelji, onoj “pravoj”, ali i književnoj, kojoj i sami pripadamo, a s kojom je veže strast za tekst. Bilješkama dnevničko-esejističkog prosedea ispunjava se inventarna knjiga ushita i uspjeha, ali i neprežaljenih gubitaka i neiskorjenjivih tuga, onakvih kakve nepovratno mijenjaju naš osobni kod. Zbirka je to savjetodavne težine, iako, jasno nam je, bez namjere da to bude, u kojoj nalazimo niz intimističkih crtica u gorko-slatkom tonu, vrlo delikatnih ispisivanja svakodnevnice, mikroproza o svemu što čini jedan složen, ali ipak tako dobar život.

„Julijana Matanović ovdje ne nastupa kao autoritativna književna teoretičarka, nego kao mudra životna praktičarka, a govori šarmantno i dobrohotno, kad treba kritično i oštro, no bez iznimke iskreno i autentično. Kolumnističke komentare aktualnih zbivanja Julijana Matanović izmjenjuje s najprivatnijim slikama iz davnina, iz nekog doba mekših rubova. Sve to u nemalom čuđenju nad svijetom kakav je danas, a istodobno u nježnom nastojanju da ga učini bar malo sretnijim mjestom.”

urednica Vanja Kulaš