Učimo cijeli život – govoriti, crtati i pisati, spoznajemo širine i dubine jezika, upoznajemo se s matematičkom logikom, poviješću civilizacije i evolucijom ljudskog bića. No, tko nas uči voljeti?

Zbirka poezije Ljubav je glagol Srđana Sandića na sasvim neočekivan, hrabar, neopterećen i nepretenciozan način traži upravo odgovor na to pitanje. Izmještajući u razne situacije ljubavni susret, razočaranje, ili naprosto žudnju, Sandić se igra i rastvara kutije u kojima se nalaze naše ideje o odnosima da bi ih dekonstruirao, bilo da je riječ o čežnji za partnerskom ili o gladi za roditeljskom pažnjom. Sandićeve pjesme misaone su potrage, petlje požude, ponekad i bljeskovi straha, ili patnje. Arhitekture ljubavi i zaljubljenosti nužno nas suočavaju i sa samoćom, i s usamljenošću, i upravo na tom mjestu, gdje se susrećemo i suočavamo s onim što jesmo i nismo, našim fluidnim identitetom, klijaju Sandićeve pjesme.

Stihovi Srđana Sandića ljekovita su i iskrena smjesa životne boli i svakodnevne radosti, potrage za Drugim, opjevana spoznaja o prokletstvu šutnje. Ljubav je glagol izmaknut će nam tlo pod nogama jer vjeruje u osjećanje i suosjećanje, a nadasve u ranjivost svakoga od nas.