U nacionalnoj književnoj historiografiji ime Antuna Gustava Matoša (1873. - 1914.) ima ključno značenje. Najistaknutiji naš modernist – pjesnik, novelist, putopisac, esejist, kritičar, polemičar i feljtonist – za relativno kratkog života obilježio je književnu atmosferu svoga doba, stekao brojne sljedbenike i bitno utjecao ne samo na književno-kulturnu, pa i političku sliku svoga doba, već i na njezin daljnji smjer. Zauzevši središnje mjesto u nacionalnom književnom kanonu, postao je nezaobilazan dio mišljenja o modernoj hrvatskoj kulturi. O takvoj Matoševoj poziciji najbolje svjedoči bogata literatura o njegovu životu koja je nastajala od prvog pojavljivanja do danas. Tako je s vremenom nastala bogata i raznovrsna porodicatekstova – od novinskih vijesti i članaka, preko brojnih eseja i kritika do rasprava i doktorskih disertacija – koja Matoša uvijek iznova ovjerava kao reprezentativnu kulturnu pojavu. U raznim prigodama ta se literatura pokušavala usustaviti, a među onim istraživačima koji su utome najustrajniji i prema rezultatima najzaslužniji svakako je književni povjesničar Dubravko Jelčić. Posvetivši Matošu dobar dio vlastitoga istraživačkog rada (rad na sabranim djelima i novoj redakciji personalnog leksikona te monografiju Matoš, 2006.), akademik Jelčić zapravo nikad i nije prestao pratiti recepciju tog pisca. Da je tako, najbolje pokazuje najnoviji Jelčićev rukopis Literatura o Antunu Gustavu Matošu. Kao rezultat dugogodišnjeg rada ona okuplja 1 559 bibliografskih jedinica od 1896. do 2009. godine, a ono što je čini posebno zanimljivom i važnom je činjenica da su jedinice ne samo registrirane već i opisane. Takav u nas inače rijedak tip tzv. deskriptivne bibliografije tako dobiva ne samo dodatnu autorsku težinu već i karakter priručnika za studij recepcije Antuna Gustava Matoša. Njezinu akribiju dopunjuju pridodana kazala – autorsko i predmetno, koja nisu samo pomoć u korištenju bibliografijom, već i dragocjen pokazatelj strukture ove recepcije.