Skrenemo li nakratko pogled sa stotina i stotina stranica napisanih o dramskim tekstovima okupljenima u knjigu Legende, vidjet ćemo da »ono uznemireno odvijanje slika u furioznom tempu, sva ona jurnjava pokojnika, mrtvaca, bludnica, gorućih anđela i bogova, rovanje po grobovima, oživljavanje podzemlja«, iz kojih glasno odjekuju ekstatični disputi i tirade o Čovjeku u Velikoj svjetskoj noći, ipak nije »traženje takozvane dramske radnje u sasvim krivom smjeru«, kako je Krleža sudio 1928., nego jedan od najvećih i najpoticajnijih izazova dramske književnosti kazalištu, izazova na koje ono i dalje mora tražiti primjerene odgovore.