Bilo bi najlakše ovu neobično duhovitu knjigu opisati kao autobiografsku, ali autorica nas već u naslovu odvraća od toga. Od mnogih imena na koja se odaziva u nanizanim skicama jednog, uvjetno sretnog, ali disfunkcionalnog života, ono Vero skraćeno od Veronika završilo je u dvosmislenom originalnom naslovu “Niente di vero” ? u slobodnom prijevodu: Ništa (što Vero kaže) nije istina. Ona laže kad zine. Ne zato što lažima želi nešto postići, nego zato što je zabavlja da to može i nitko je zbog toga ne proziva. Laž i istina su tako ljupko isprepletene da i sama autorica na kraju priznaje da ne zna što se uistinu zbilo.

Kada kao djevojčica piše svoj dnevnik, zna da će ga mama pronaći i pročitati, pa u njemu puno toga bitnoga izostavi ili uljepša, tako da mamu uvjeri da je dobra djevojčica. A stvarna zbivanja (ustvari njene želje i fantazije) ostaju skrivena u njenoj glavi, ali nekoliko desetljeća kasnije sjećanja su izblijedjela i autorica priznaje da ni sama ne zna koja je verzija istinitija.

Granica između istine i izmišljenoga toliko je s vremenom zamućena da istina na kraju postaje potpuno irelevantna. Stotine brižno ispoliranih duhovitih anegdota prikazanih kroz te bifokalne naočale kvazi-istine čine ovaj fragmentarni roman cjelovitom riznicom jednog istinom neopterećenog, dubokog i slobodnog hedonističkog stila života.