O proizvodu
Knjiga KOMUNIZAM, FAŠIZAM I NACIZAM: Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće akademika Davorina Rudolfa posvećena je zlu rata, vrelima nastanka, značajkama, teroru i ciljevima triju velikih totalitarizama 20. stoljeća, posebno pak totalitarizmima na hrvatskim prostorima.
Na poseban način ona govori o izvorima naših unutarnjih krvavih sukoba, kao i o opredjeljenjima i naivnosti političara koji su očijukali i tijesno surađivali s vođama velikih totalitarističkih režima i stvarali kopije stranih diktatura. Svrha ovog štiva je podsjetiti čitatelja na srž, praksu, oblike i metode brutalnih i nasilnih totalitarnih vladanja koji su prouzročili užasne nevolje i zla ljudima čiji dio života je pao u razdoblje 20. stoljeća. Obrađeni su totalitarizmi triju moćnih velesila: Sovjetskog saveza, Italije i Njemačke i učinci njihovih diktatorskih režima. I mogućnost da se ponove.
U knjizi autor nije zalazio u potanju povijesnu analizu društvenih sustava, tipologiju vladavina, odnose kapitalizma i fašizma, socijalizma i staljinizma, rasa i klasa, ekstremnih nacionalizama. O tome već postoji obilna literatura. Ovo je opis velikih totalitarizama 20. stoljeća kao najvišega stupnja primijenjene diktature, strahovlade i terora, koncentracije moći bolesnih umova vladara, tajnih policija, ekstremnih političkih stranaka, politički korumpiranih sudova, zloupotrebe oružanih snaga. Ukratko: civilizacijskoga posrnuća modernoga čovječanstva 20. stoljeća. Sadržaj ove knjige događajna je povijest modernih totalitarizama, a njena svrha jest jačanje svijesti o tome zlu. Knjiga služi kao pouka i opomena našim diplomatima, povjesničarima, javnim djelatnicima, intelektualcima i sveukupnoj javnosti. Njena najveća znanstvena vrijednost je poveznica između europski široke prakse totalitarističkih režima i njihove preslike na hrvatski prostor.
O autoru:
Davorin Rudolf je rođen u Omišu 13. veljače 1934. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 31 godinu (u Akademiji voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu 2003. – 2023., predsjednik Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a 2003. – 2021., glavni urednik časopisa splitskoga Zavoda HAZU-a Adrias i zagrebačkog Zavoda HAZU-a za uporedno pomorsko pravo do 2022.), istodobno počasni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, redoviti sveučilišni profesor međunarodnoga prava u miru, predstojnik Poslijediplomskog studija prava mora. Specijalizirao je međunarodno pravo na američkim sveučilištima u Princetonu i New Yorku. Izlagao je o dvojbama u međunarodnome pravu na znanstvenim i stručnim skupovima u Napulju, Stockholmu, Sofiji, Manili, New Delhiju, Bukureštu, Helsinkiju, Pragu, Skopju i dr. Zbog sudjelovanja u Hrvatskome proljeću 1971. i zalaganja za poštivanje ravnopravnosti i jednakosti Socijalističke Republike Hrvatske s ostalim federalnim republikama u SFR Jugoslaviji isključen je 1972. iz Saveza komunista.
U vrhu vlasti u Hrvatskoj 1991. (nakon postizanja političkog višestranačja tijekom 1989. i 1990.) surađivao je u pisanju hrvatskog Ustava 1990. Dobitnik je nagrada za životno djelo u području društvenih znanosti Hrvatskoga sabora, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita i općine Konavle, naslova počasnog člana Dubrovačko-neretvanske županije (kao iskaz zahvalnosti i priznanja za nesebičnu pomoć i ohrabrenje u teškim trenutcima najsurovije agresije na hrvatski jug, 12 svibnja 1997.) te počasnog građanina talijanskih gradova San Felice del Molise (1999.), Acquaviva Collecroce (1999.) i Montemitro (2000). Bio je hrvatski »proljećar« 1971. Član ekskluzivnog Hrvatskog državnog vijeća, član prvih triju hrvatskih vlada neposredno prije i nakon proglašenja neovisnosti države, ministar pomorstva 1990./92., prvi hrvatski ministar vanjskih poslova sredinom 1991. Preuzimajući dužnosti hrvatskoga ministra objavio je u tisku geslo kojega se držao do danas: »Hrvatska je vjerna sebi samo ako je napredna, tolerantna i poštovana članica međunarodne zajednice«.
Tijekom 1991. pregovarao je s generalima Jugoslavenske armije i dogovorio u Rijeci, Žitniću, Splitu i Cavtatu prestanak oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj i o odlasku postrojbi JA-a s hrvatskog teritorija. Autor je službenog projekta hrvatske Vlade o razrješenju jugoslavenske državne krize 1991. o osnivanju i suradnji šest neovisnih suverenih država (tzv. Rudolfov plan), koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila kao svoj službeni projekt i prijedlog (dobrim dijelom je ostvaren). Bio je glavni hrvatski pregovarač o državnim granicama i razgraničenju Republike Hrvatske sa susjedima 1991. – 1992. Veleposlanik u Italiji, Malti, Cipru i San Marinu, član Vijeća Organizacije za prehranu Ujedinjenih naroda. U mladosti je radio kao novinar i urednik vanjskopolitičkih članaka u uredništvu »Slobodne Dalmacije«. Bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik (sada je doživotni počasni predsjednik) građanske udruge za promicanje dijaloga, tolerancije i zajedništva »Hrvatski forum«. Nosilac je državnog odličja velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.
Na Pravnome fakultetu u Splitu bio je redoviti profesor, dekan i prodekan, osnivač i ravnatelj prvog poslijediplomskog studija prava mora na tome Fakultetu i u Jugoslaviji, član radne skupine (zajedno s predstavnicima grada i kotara Split, Radom Dumanićem, Leonardom Karlijem, rektorom zagrebačkog Sveučilišta Ivanom Supekom i dr.) koja je potakla i pripremala osnivanje pravnog fakulteta u Splitu. Zajedno sa zagrebačkim rektorom Ivanom Supekom potaknuo je i ostvario prijenos u vlasništvo splitskoga Pravnog fakulteta zgrade u kojoj danas Fakultet djeluje. Bio je jedan od prevodilaca i glavni urednik prvog hrvatskog prijevoda čuvene Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982., unio je u uporabu niz hrvatskih riječi umjesto tuđica.
Bio je junior, potom i član Tajništva nogometnog kluba Hajduka, aktivan član Splitskog atletskog kluba (ASK-a). Zajedno s Miljenkom Smojom napisao je knjigu o osnivanju i postignućima »Hajduka«. Živi u Splitu i Zagrebu. Supruga je Tatjana rođ. Palinić, sin Davorin redoviti profesor međunarodnoga prava na Pravnom fakultetu u Splitu, nevjesta Tamara knjižničarka i student unuk Jan.
Na poseban način ona govori o izvorima naših unutarnjih krvavih sukoba, kao i o opredjeljenjima i naivnosti političara koji su očijukali i tijesno surađivali s vođama velikih totalitarističkih režima i stvarali kopije stranih diktatura. Svrha ovog štiva je podsjetiti čitatelja na srž, praksu, oblike i metode brutalnih i nasilnih totalitarnih vladanja koji su prouzročili užasne nevolje i zla ljudima čiji dio života je pao u razdoblje 20. stoljeća. Obrađeni su totalitarizmi triju moćnih velesila: Sovjetskog saveza, Italije i Njemačke i učinci njihovih diktatorskih režima. I mogućnost da se ponove.
U knjizi autor nije zalazio u potanju povijesnu analizu društvenih sustava, tipologiju vladavina, odnose kapitalizma i fašizma, socijalizma i staljinizma, rasa i klasa, ekstremnih nacionalizama. O tome već postoji obilna literatura. Ovo je opis velikih totalitarizama 20. stoljeća kao najvišega stupnja primijenjene diktature, strahovlade i terora, koncentracije moći bolesnih umova vladara, tajnih policija, ekstremnih političkih stranaka, politički korumpiranih sudova, zloupotrebe oružanih snaga. Ukratko: civilizacijskoga posrnuća modernoga čovječanstva 20. stoljeća. Sadržaj ove knjige događajna je povijest modernih totalitarizama, a njena svrha jest jačanje svijesti o tome zlu. Knjiga služi kao pouka i opomena našim diplomatima, povjesničarima, javnim djelatnicima, intelektualcima i sveukupnoj javnosti. Njena najveća znanstvena vrijednost je poveznica između europski široke prakse totalitarističkih režima i njihove preslike na hrvatski prostor.
O autoru:
Davorin Rudolf je rođen u Omišu 13. veljače 1934. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 31 godinu (u Akademiji voditelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu 2003. – 2023., predsjednik Znanstvenoga vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a 2003. – 2021., glavni urednik časopisa splitskoga Zavoda HAZU-a Adrias i zagrebačkog Zavoda HAZU-a za uporedno pomorsko pravo do 2022.), istodobno počasni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, redoviti sveučilišni profesor međunarodnoga prava u miru, predstojnik Poslijediplomskog studija prava mora. Specijalizirao je međunarodno pravo na američkim sveučilištima u Princetonu i New Yorku. Izlagao je o dvojbama u međunarodnome pravu na znanstvenim i stručnim skupovima u Napulju, Stockholmu, Sofiji, Manili, New Delhiju, Bukureštu, Helsinkiju, Pragu, Skopju i dr. Zbog sudjelovanja u Hrvatskome proljeću 1971. i zalaganja za poštivanje ravnopravnosti i jednakosti Socijalističke Republike Hrvatske s ostalim federalnim republikama u SFR Jugoslaviji isključen je 1972. iz Saveza komunista.
U vrhu vlasti u Hrvatskoj 1991. (nakon postizanja političkog višestranačja tijekom 1989. i 1990.) surađivao je u pisanju hrvatskog Ustava 1990. Dobitnik je nagrada za životno djelo u području društvenih znanosti Hrvatskoga sabora, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Splita i općine Konavle, naslova počasnog člana Dubrovačko-neretvanske županije (kao iskaz zahvalnosti i priznanja za nesebičnu pomoć i ohrabrenje u teškim trenutcima najsurovije agresije na hrvatski jug, 12 svibnja 1997.) te počasnog građanina talijanskih gradova San Felice del Molise (1999.), Acquaviva Collecroce (1999.) i Montemitro (2000). Bio je hrvatski »proljećar« 1971. Član ekskluzivnog Hrvatskog državnog vijeća, član prvih triju hrvatskih vlada neposredno prije i nakon proglašenja neovisnosti države, ministar pomorstva 1990./92., prvi hrvatski ministar vanjskih poslova sredinom 1991. Preuzimajući dužnosti hrvatskoga ministra objavio je u tisku geslo kojega se držao do danas: »Hrvatska je vjerna sebi samo ako je napredna, tolerantna i poštovana članica međunarodne zajednice«.
Tijekom 1991. pregovarao je s generalima Jugoslavenske armije i dogovorio u Rijeci, Žitniću, Splitu i Cavtatu prestanak oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj i o odlasku postrojbi JA-a s hrvatskog teritorija. Autor je službenog projekta hrvatske Vlade o razrješenju jugoslavenske državne krize 1991. o osnivanju i suradnji šest neovisnih suverenih država (tzv. Rudolfov plan), koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila kao svoj službeni projekt i prijedlog (dobrim dijelom je ostvaren). Bio je glavni hrvatski pregovarač o državnim granicama i razgraničenju Republike Hrvatske sa susjedima 1991. – 1992. Veleposlanik u Italiji, Malti, Cipru i San Marinu, član Vijeća Organizacije za prehranu Ujedinjenih naroda. U mladosti je radio kao novinar i urednik vanjskopolitičkih članaka u uredništvu »Slobodne Dalmacije«. Bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik (sada je doživotni počasni predsjednik) građanske udruge za promicanje dijaloga, tolerancije i zajedništva »Hrvatski forum«. Nosilac je državnog odličja velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.
Na Pravnome fakultetu u Splitu bio je redoviti profesor, dekan i prodekan, osnivač i ravnatelj prvog poslijediplomskog studija prava mora na tome Fakultetu i u Jugoslaviji, član radne skupine (zajedno s predstavnicima grada i kotara Split, Radom Dumanićem, Leonardom Karlijem, rektorom zagrebačkog Sveučilišta Ivanom Supekom i dr.) koja je potakla i pripremala osnivanje pravnog fakulteta u Splitu. Zajedno sa zagrebačkim rektorom Ivanom Supekom potaknuo je i ostvario prijenos u vlasništvo splitskoga Pravnog fakulteta zgrade u kojoj danas Fakultet djeluje. Bio je jedan od prevodilaca i glavni urednik prvog hrvatskog prijevoda čuvene Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982., unio je u uporabu niz hrvatskih riječi umjesto tuđica.
Bio je junior, potom i član Tajništva nogometnog kluba Hajduka, aktivan član Splitskog atletskog kluba (ASK-a). Zajedno s Miljenkom Smojom napisao je knjigu o osnivanju i postignućima »Hajduka«. Živi u Splitu i Zagrebu. Supruga je Tatjana rođ. Palinić, sin Davorin redoviti profesor međunarodnoga prava na Pravnom fakultetu u Splitu, nevjesta Tamara knjižničarka i student unuk Jan.
- Šifra 062503
- Nakladnik Školska knjiga
- Format 16,5x23,5
- ISBN 978-953-0-62503-7
- Broj stranica 844
- Uvez tvrdi
