Junaku romana Kapetan onkraja sudbina je po staroj narodnoj izreci „dabogda imao, pa nemao“ namijenila ono za što u pravilu uvijek mislimo kako je rezervirano za nekog drugog, iako nas stvarnost demantira i jasno nam je da ta zloslutna uzrečica može dopasti bilo koga, uključujući i nas same. Oko glavnog lika orbitiraju tri žene; supruga, zbog čije odluke postaje beskućnik, prodavačica u kvartovskoj trgovini, koja mu u novonastaloj situaciji pomaže te kći, koja je glavni motiv zbog kojeg se naš protagonist trudi opstati. Kako i priliči njegovoj samodestruktivnoj prirodi, sve što mu se događa, glavni lik prihvaća savršenom mirnoćom, ma koliko to po njega bilo pogubno, te tako postaje gotovo u alegorijskom smislu promatrač koji spokojno gleda kako kraj njega prolaze; njegova nekad blistava glazbena karijera, njegov situirani obiteljski život, pa čak i vrijeme samo. No u jednom času on se budi i ispred sebe vidi svjetlo prema kojemu odluči koračati, a hoće li mu u tome mladi poslovnjak s aktovkom, koji ga traži po gradu, pomoći ili odmoći, saznat ćemo na samom kraju. Do tog kraja, a od samog početka, čeka nas začudan spoj poetskog i naturalističkog stila kojim Vava uvjerljivom lakoćom portretira život beskućnika, pritom se ne ustručavajući otvoriti brojna pitanja od kojih nas najbolnije zaglušuje ono koje od nas traži da razmišljamo o tome što nas kao pojedince čini društveno prihvatljivima. Odgovor koji ćemo, kao i glavni lik, morati pronaći sami, dodatno će osnažiti jedno iznenadno i neočekivano prijateljstvo s mačkom lutalicom, koje istovremeno pojačava osjećaj odbačenosti i želje za bliskošću i toplinom. I baš u toj maniri opreke i fakta cijelo gradivno tkivo ovog zavodljivo toplog i ljudskog romana otkriva nam ono do čega bismo sami teško mogli doći, pa kao da nam kaže: „Što su okolnosti u kojima donosimo odluke teže, to se takvi odabiri čine lakšima.“ – Zoran Žmirić, urednik knjige Kapetan onkraja.