Junak ili čudovište, prvi roman Mirte Maslać, ima izrazito autobiografski ton, no svako bi uže kategoriziranje isključilo cijeli niz njegovih posve raznorodnih elemenata. Riječ je o dnevniku jedne bolesti i rehabilitacije koji ujedno funkcionira kao knjiga o popularnoj kulturi i umjetnosti, o načinu kojim motivi i narativi književne avangarde, rocka i televizijskih serija oblikuju subjektivnost; to je (post)adolescentska proza koja, pored žanrovski prepoznatljivih mjesta, pruža nemilosrdan uvid u tijelo kao zazoran locus traume i predstavlja autodestrukciju bez ikakvoga romantiziranja. Unatoč prigušenom crnom humoru kojim je obojana cijela ova priča, netko će je vjerojatno čitati u kodu »ispovijedi« ili »svjedočanstva«, narativnog osmišljavanja vlastitoga života u perspektivi egzistencijalne krize, možda i smrti, ali ovdje se borba za »autentičnost« zapravo zbiva na nekoj drugoj razini, mimo pitanja istinosne dispozicije.

Junak ili čudovište govori o tomu kako se određenim kulturnim repertoarom sebstvo može »teatralizirati« samomu sebi, ne radi spektakla nego radi autorefleksije. Ovaj je roman baš zato knjiga o osebujnom »pripitomljavanju čudovišta«: mukotrpnom postupku diskurzivnoga dovođenja na svijet nečega što je do tada djelovalo samo kao neopisiv, nemisliv kvantitet, generator traume, čista opasnost. To je pripitomljavanje koje se izvodi pisanjem. (Luka Bekavac)