U romanu Jarčevo slavlje, objavljenom 2000. godine, ne nalazimo nikakve političke ni povijesne istine o liku Rafaela Leónidasa Trujilla – koji je od 1930. godine neograničenom brutalnošću vladao Dominikanskom Republikom, sve dok ga 1961. nije ubila skupina urotnika – i koji se javlja kao jedan od aduta u partiji igre la Superjoda (nadjebavanje), u kojoj pobjeđuje onaj tko skupi najviše “beščašća, poraza i užasa”. Tu igru likovi ključnih djela moderne latinoameričke književnosti igraju upravo 2000. godine, u Parizu – i to ne zato što političke i povijesne istine, protuslovne kakve već jesu, ne bi bile dostupne i drugdje, nego zato što je pripovjedna istina jedina koju pripovjedni tekst može izraziti.

Nije neobično ni to što je na predstavljanju romana u Dominikanskoj Republici, 26. travnja 2000., Vargas Llosa, zbog prijetnji smrću, morao biti pod policijskim osiguranjem primjerenijim državničkom posjetu (i to predstavnika neke ne osobito prijateljske države) nego književnoj promociji. Važnost problema odnosa fikcije i zbilje time se pokazala u svom punom obujmu, potvrđujući da se taj odnos ne može svesti na razinu povrijeđene taštine i osobne uvrijeđenosti:

“Nikoga na otoku roman nije ostavio ravnodušnim. I Trujillove pristalice i njegovi protivnici ponovno su proživjeli u svojoj svijesti i svom sjećanju epizode koje su se zbile prije četrdeset godina: određene sramotne događaje iz čitavoga dugog razdoblja Trujillove vladavine, zavjeru da se ubije diktator Trujillo i detalje njegova ubojstva, čitavu tu povijest opačina za koju se činilo da je zaboravljena i pokopana prije tri desetljeća.”

Upravo zato što je u konkretnom slučaju riječ o činjenično nespornoj rekonstrukciji itekako dobro poznatih događaja od nesumnjive opće važnosti – dakle, o ponovnom pripovijedanju u danom kontekstu već mnogo puta ispripovijedane priče – jasno je da politička provokativnost romana Vargasa Llose proizlazi iz njegove književne važnosti, a ne obratno.