Japanska mitologija ne govori o stvaranju s pomoću zapovijedi, već kao istinu uzima podrijetlo stvari spontalnim stvaranjem, a njihov razvitak stvaralačkim slijedom. Tumačenje podrijetla univerzuma stvaranjem jest opsežno. Mitovi o spontalnom stvaranju i preobrazbi jesu blagi i umirujući. Prvi je mit monoteistički jer je sve načinjeno tako da ovisi o volji i moći svemoćnog stvaratelja. Drugi je hilozoističan ili panteističan jer sve što postoji ima ima u sebi urođeni vitalnost. Bila je to prva japanska koncepcija o stvarima koja se očuvala u šinto animizmu, a kasnije je usklađena s budističkim panteizmom. Prvobitna religija naroda zove se šinto, „put bogova“ ili „duhova“. Ovo je vjerovanje zapravo animističko gledište na svijet povezano s plemenskim kultom božanstva klana. Gledajući svijet takvim nazorom, Japanci su štovali prirodne stvari i ljudska bića koja su očitovala neuobičajenu moć, snagu ili ljepotu. Svaka od tih stvari ili bića naziva se kami, božanstvo ili duh. Priroda je napučena beskonačnim mnoštvom bogova i duhova, a čovjekov je život uvijek blisko povezan s njihovim mislima ili aktivnostima.