Milutin Cihlar Nehajev imao je i te kako pravo kad je 1926. zapisao da je Izlet u Rusiju Krležina autobiografija. No danas možemo reći da je Izlet s jedne strane najava Filipova povratka na Kaptolski kolodvor kao ne-mjesto, a s druge nagovještaj njegova odlaska iz panonsko-psihoanalitičkoga Kostanjevca, te da je riječ o titravim tajnama bojā, zvukovā i mirisā kojima Krleža na nevjerojatno osjetilan način opisuje svaki pojedini grad – od svitanja pred Berlinom preko snježne Rige koja titra kao »rasvijetljena pozornica romantične vesele opere« pa sve do žalosne Moskve. Ta putopisna Krležina knjiga s nekoliko varijanti, a pred nama je reizdanje Izleta iz 1973. godine, može se čitati kao Krležin obračun s mentalitetima koji oduzimaju autentičnost života.