Za prosječno neupućenog mlađeg hrvatskog građanina informbiroovac zvuči prije kao pojam iz „Ratova zvijezda“, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. Taj se pojam danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u drugoj Jugoslaviji, kao tabu. Tu i tamo se dogodi poneki ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje naše knjige Tito na Golom otoku, no šutnja je ostala više-manje sve što naše vrijeme o tom mračnom mjestu hrvatske/jugoslavenske povijesti ima reći. Šuti se unatoč tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. – kojom je Titova komunistička partija, a s njom i država kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunističkog bloka sa Staljinom na čelu – bila uvod u masovan, bestijalan obračun Brozova režima s desecima tisuća svojih do jučer najvjernijih čuvara koji su preko noći otpisani i kao članovi partije, i kao građani, i kao ljudi, bačeni u okove, a mnogi i usmrćeni. 1