Petar Gudelj stvorio je u dosadašnjoj povijesti svoje Imote njezin najobuhvatniji poetski inventar. Po zaslugama svojeg duha i na osnovi zabilježenih riječi Gudelj je pjesnik vulkanskog opusa. Petar Gudelj govori o zavičaju u kojem se s patosom govori o smrti, ali se u tom zavičaju, gdje ima mnogo više mrtvih nego živih, lako umire, a još lakše poigrava sa smrću i s navodnom ozbiljnošću životnih sličica pa ih se lako preokreće i karnevalizira. Ovaj mistični Mediteranac i plemeniti gorštak, čiji je glas njegov zavičaj čekao stoljećima, ishodište svoje poetike uporno pronalazi u biblijskoj frazi i u mitskim slikama izgubljenoga pa na kraju pronađenog zavičaja, u metaforici često zatamnjenoj i nerijetko okrutnoj, u pjesmama koje su u njegovoj radionici nekad bolno patetične, a redovito erotski neobuzdane. Gudelj je pjesnik tradicijskog sinkretizma, on je pjevač arkadskih sjećanja, pripovjedač pučkih predaja i hvalitelj viteštva svojeg zavičaja, pjesnik koji poput medija verbalizira arhetipska iskustva svojih predaka. Gudelj je bogomdani eklektik kojemu je pošlo za rukom uspješno asimilirati modernističku slikovnu redukciju s klasičnim i ponešto retrogradnim stihovanjem, s lapidarnošću koja ga je ne jednom približila ritmu rečenica i slika uklesanih u zavičajne stećke ili iskazanih u stihovima narodnih popijevki. Imotska knjiga donosi raskošan izbor autorovih pjesama u prozi o ilirskoj duši njegova zavičaja.