Plan Tomislava Čadeža, dugogodišnjeg novinara i kolumnista, otpočetka je bio ambiciozan: svaki dan, bez preskakanja, i tako sto dana u kontinuitetu, ispisivati dnevnik intelektualca koji se našao u izolaciji. Postavljati pitanja, tražiti odgovore, nalaziti kulturološke i povijesne paralele ovomu što nas je snašlo… Čadež je dnevnik samoizoliranog intelektualca pisao, dakle, sto dana i sukcesivno ga objavljivao u Jutarnjem listu. Prvotnu zamisao proveo je do kraja: kako iskositi perspektivu i pronaći detalj, rakurs, nevidljivo a očito, da nam vrijeme korone postane barem malo jasnijim, da ne kažem bližim odnosno manje stranim… Sve je to pritom bio i pravi, privatni dnevnik, s intimističkim vinjetama kao što je tekst o tuzi koju izazivaju snimke opljačkana dućana s lego-kockama u New Yorku, kad je na ulici nakon stampeda ostao ležati potpuno sastavljen i napušten model svemirskog broda iz Ratova zvijezda… To je i osobna kronika proljetnih mjeseci, pisana iz Karlovca, s reminiscencijama na djetinjstvo, rat, putovanja… I prije svega pogled u svijet, promatranje ljudskog čopora u stanju ugroze: kako se u koroni ponašaju pojedine države, koja kolektivna psihologija leži u podlozi činjenice da neke zemlje imaju zastrašujući broj mrtvih, a druge nemaju, koliko su u općoj panici našli plodno tlo, recimo, stereotipi o Kinezima i drugim narodima s Dalekog istoka…Čadežovi stalni dnevnički suputnici, veliki umovi poput Sigmunda Freuda ili Oswalda Spenglera – odnosno njihove ideje o narcizmu i oholosti zapada – poslužili su da se nađu i neki od odgovora iza zavjese, da se razumije neprikladna i zbunjena reakcija zapadnog svijeta na pandemiju. (iz predgovora Dalibora Šimprage)