Jedna sarajevska grand amour odmotava se u retrospektivi, dok joj otkucava kraj. Partneri su karizmatični, njihov odnos intrigantan. Ipak, čini se da je intenzitet ljubavne storije ovdje samo kako bi se ispisala zaljubljenička posveta jazavčaru „s očima sveca“, a on uz mnoge svoje anđeoske osobine i agende daje sve od sebe da spasi taj brak i ljude koje voli.

„Grobar pasa“ izmrvljena je proza rašpaste teksture i visokog dramskog naboja, melanž brutalnih epizoda i žovijalnih egzibicija, fatalističko balansiranje na rubu titravog ushićenja i prijeteće melankolije. Saldo trijumfa i gubitaka, jer prije svega, novi roman Gorana Samardžića samoizlažuće je i autoironično pismo poraženog enfant terriblea. Teško je tu doduše govoriti o nekakvom kobnom životnom debaklu, jer kod pripovjedača Igora, velikog dječaka nespojivog s njegovom kronološkom dobi šezdesetogodišnjaka, i previše je još mangupskog vitaliteta, zaigranosti, spremnosti na svaki rizik.
Pripovjedni glas sav je u kontradikciji, i drčan i iznemogao, opor, a opet i iznimno nježan. Priču pokreće i nosi njegov monkey mind, hiperaktivni, razbarušeni um koji ovaj izlomljeni tekst pumpa prema neočekivanom svršetku, a sve u kratkim fragmentima, u efektnim praskovima.

Na stranu tema i struktura, ovu knjigu magnetičnom čini dobar stil, proza krcata poezijom i šašavi humor, uvijek i isključivo na vlastiti račun, a što još od „Šumskog duha“ odlikuje Samardžićev autorski rukopis. Romaneskni debi ovog prozaika, pjesnika, izdavača poodavno je ušao u mit, a s „Grobarom pasa“, taman dvije decenije poslije, dobiva punokrvnog nasljednika. Vanja Kulaš