U prvoj knjizi Eseji, kritike i zapisi objavljeni su esej Evropa danas, u kojem piše o kulturnom i duhovnom stanju Europe između dva rata, te eseji o hrvatskoj književnosti i kulturi, u kojima s kritičkim otklonom i velikom strašću polemizira s desnicom, Crkvom, ljevicom i kulturnjacima te ruši mitove o velikanima kad god osjeti da su ti mitovi rezultat nacionalističke patetike, književne osrednjosti ili političkog oportunizma.

U drugoj knjizi Eseji, kritike i zapisi objavljesni su eseji o europskim književnicima. Krležine kritičke misli nisu akademske analize, nego strastveni misaoni ogledi u kojima se književnost promatra kroz moralno-filozofsku i povijesnu optiku, pa su svojevrsni duhovni bilten jedne epohe, duboko proturječan i angažiran, pisan na tankoj granici oduševljenja i razočaranja, između klasičnog obrazovanja i revolucionarnoga gnjeva, i uvijek iz perspektive intelektualca koji želi moralnu vertikalu u vremenu urušenih vrijednosti. U vremenu u kojem književnost sve više postaje komercijalizirani proizvod ili ideološka platforma Krleža podsjeća na to da književnost mora zadržati intelektualnu autonomiju i estetsku vjerodostojnost jer književnost koja ne misli nije književnost, nego retorički ukras.

U trećoj knjizi Eseji, kritike i zapisi objavljene su likovne studije, iznimno važne za razumijevanje uloge koju je umjetnost imala u Krležinoj književnoj poetici. Nisu one deskriptivne, nego misaone sinteze koje promatraju likovno djelo u širem kontekstu, a umjetnost kao ideološki i kulturni izraz kronotopa. Temperamentno pisane, svojevrsni su lakmus-papir raskošnog imaginarija, intenzivna promišljanja i poznavanja umjetnosti. Likovnim studijama pridodana su tri putopisna eseja – O putovanju uopće, Bečke impresije i Berlinske impresije – koji nadilaze uobičajeni okvir putopisa i pretvaraju se u filozofske, kulturne i političke eseje s naglašenom introspektivnošću, estetskom refleksijom i društvenom kritikom.