Esej o noći, knjiga koja se koleba između eseja, putopisa, memoara, poezije i fikcije, bavi se svakidašnjom tamom, onom u nama i onom oko nas; onim što, makar na trenutak, ugledamo svaki put kada sklopimo oči. Pripovjedač putuje po području noći kao po zemlji istovremena bliskoj, bratskoj i poznatoj, ali također uvijek stranoj, udaljenoj i tuđoj. Prevrćući kamenje pored puta i otvarajući pretince prašnjavog arhiva sjećanja, redovno s duplim dnom, pronalazi rasute tragove i dokaze noći, opipljive i metaforičke, nastojeći skicirati njezin foto-robot, lik s tjeralice kojom bi joj se moglo doskočiti, i istodobno postaje svjestan njezine množine, nemogućnosti da opis završi. Noć, na kraju, u ovoj knjizi ispisuje sama sebe, svojom vlastitom tamnom tintom, izlažući svoje želje, zahtjeve, zakone. Iako je u pitanju uglavnom pogled na „svijetlu stranu noći”, izbor pred putnikom-čitateljem je, ipak, jedan jedini i savršeno stvaran: skriti se iza vlastitih kapaka ili produžiti, jednako tapkajući u mraku.