“Djeca s autizmom u redovnim školama uglavnom loše prolaze, ne zato što nemaju dovoljne intelektualne kapacitete. Prolaze loše jer nemaju adekvatni obrazovni program. Prolaze loše jer škole koje autističnu djecu primaju, da zadovolje formu i da se mogu pohvaliti poticanjem inkluzije, očekuju da se ta ista autistična djeca u školi ponašaju poput sve druge “obične” djece, umjesto da imaju razumijevanja za njihovu različitost.” Nakon prve knjige, “Njezino veličanstvo, Elena”, u kojoj autorica hrabro, iskreno, ali i s humorom iznosi realnost roditelja i djeteta s teškoćama od rođenja do završetka vrtića, u drugoj knjizi Elena kreće u školu. Susret sa redovnim obrazovanjem nije vesela priča, ali je opet iskrena. Ovog puta možda bolno iskrena priča. No, i ovu knjigu Marina, hrabra majka, završava sebi svojstvenim humorom: “P.S. Svemiru, prijatelju, odustani. Budi pametniji, popusti prvi. Ionako nećeš pobijediti. To znamo i ti i ja.” Pročitajte, jer nam svima treba više uvida u život “drugih i drugačijih”, više razumijevanja i empatije, a možda čak i hrabrosti za nužne promjene.