Poezija pretovarena metaforama je poput Amazonova skladišta, sugerira veliku unutarnju dinamiku, pakete žustro distribuiraju kurirske službe, ali „živ čovjek” rijetko kad izlazi na svjetlo dana.

Srđan Valjarević je tako nešto davno osujetio, objavivši još 1992. svoju kultnu, danas gotovo legendarnu knjigu poezije Džo Frejzer i 49 pesama. Ovaj pjesnik je ciljano i do kosti ogolio svoj izraz, tek da bi s vremenom postao regionalni klasik. I to praktički sa samo jednom jakom meta-fórom utjelovljenom u autorovu alter egu – figuri velikog boksača Joea Fraziera čiji „lirski subjekt” iz runde u rundu (49 + 24 + 5) srlja iz knockdowna u knockdown, slaveći svoj egzistencijalni fajt među konopcima podjednako posrnule i surove tranzicijske zbilje.

Valjarević nije salonski pjesnik, on je, naprotiv, bard ulice, njegov nas glas sa svake stranice ove jedinstvene zbirke pjesama udara direktno „u lice”, podsjećajući nas stoički, ali pomalo i budistički, da je bol zapravo najbolji učitelj kojeg ćemo ikada imati. Ali kao što nas je još davno upozorio Hölderlin – „tamo gdje je opasnost, tamo je i spas”!