Romanom Dux Chroatorum, tom nadahnutom i uzbudljivom pričom o stoljećima udaljenom mikrokozmosu, Hrvoje Hitrec zapalio je šibicu koja osvjetljuje jedan dio udaljene hrvatske povijesti, u današnjemu površnom vremenu gotovo zaboravljen. – Helena Sablić Tomić Da se Marušu pita, Branimir je jedini čovjek u Hrvatskoj koji zaslužuje biti knezom. Iz njegovih je riječi ponekad razumjela da i on tako misli, ali bi sve okrenuo na šalu... Možda jednoga dana, ako Bog bude želio, ja ću se žrtvovati, smijao se, ali moraš znati, lijepa moja Marijo, da je knez hrvatski putujući nevoljnik koji svugdje biva, a najmanje u postelji svoje žene. Onda ostani što sada jesi, zagrlila ga je, nije meni do toga da budem kneginja bez kneza... Tako je, gotovo snenim šaptom, počeo proces snaženja hrvatske srednjovjekovne države i uspon kneza Branimira o kojemu Hrvoje Hitrec pripovijeda držeći se s jedne strane kulturno-povijesnih činjenica, a s druge plete priču gusta tkanja u koju, uz junačka djela ratnika, upliće privatni svijet i kulturu življenja na našim prostorima u 9. stoljeću. Profinjenim osjećajem za stari hrvatski jezik, kompoziciju te elegantno iznošenje događaja, brižnim profiliranjem likova i znalačkim nijansiranjem odnosa među njima Hrvoje Hitrec u ovome apološkome povijesnom romanu rekonstruira nacionalni hrvatski život u 9. stoljeću, nacionalne ideje Branimirova vremena, žrtve i tegobe koje je trebalo podnijeti kako bi Hrvatsku izbavio od političkog utjecaja Bizanta i franačke krune te je učinio samostalnom kneževinom čiji je hrvatski narod i njega, hrvatskoga kneza, 21. svibnja 879. blagoslovio papa Ivan VIII. u crkvi sv. Petra u Rimu. Ova povijesna priča šapuće o vremenu u kojem se stvarao hrvatski identitet, društveni, skupni, ali i osobni.