Dva stabla ispred sirotinjske kuće visoko u planini podno ledenjaka Monte Rosa posadio je otac lovokradica. Po jedno za svakoga sina – ariš za starijega Luigija i jelu za mlađega Alfreda. I njih su dvojica upravo kao ta stabla. Luigi, ariš, čvrst i krhak, nikada nije napustio dolinu, ima posao šumara, iako je želio postati stolar, i s prelijepom, obrazovanom crvenokosom Elisabettom čeka dijete, sanjajući novi početak. Alfredo, jela, mračan je, otporan na hladnoću, nemiran i sklon nasilju. Iz doline je pobjegao daleko u Kanadu među naftna polja i Indijance. Sada se vratio da bi bratu prodao svoju polovinu kuće. No hoće li ih ispijanje pića za šankom u lokalnom kafiću zbližiti?

Dolje u dolini roman je grub i gladak poput kamena, brz poput planinske rijeke i smiren poput prirode pod snijegom. Paolo Cognetti pomno osluškuje život u dolini i pjeva o krhkim, naizgled snažnim životima, izgubljenima u bijesu i alkoholu, te nekakvoj tajanstvenoj sili koja ih sve vuče duboko u tamu. Dolje u dolini Paola Cognettija čita se kao velika američka priča o luzerima kakve pjevaju Bruce Springsteen ili Bob Dylan. Ovaj roman posvetaje upravo američkim pripovjedačima od Melvillea doCarvera, a dolina Valsesia Cognettijeva je – a možda i naša – Nebraska.

“Više nego što piše, Cognetti crta. Dolje u dolini napisan je škrto, grubo, baš poput doline Sesia – jednog od protagonista romana– sa svojim stalnim kontrastima između sjena tamnih, šumom prekrivenih padina i svijetlih polja, između mračnih riječnih klanaca i zasljepljujuće bjeline ledenjaka.” – la Repubblica

“Humanost o kojoj Springsteen pjeva nalazi se u Cognettijevoj najgrubljoj planini. Srednji svijet romana Dolje u planini stvarnost je i u Pijemontu i u podnožju Appalacha. Cognetti nam pomaže shvatiti tko smo.” – Il Messaggero

“Priča o intimnosti u kojoj se naježimo kao u kišnoj, neprijateljskoj dolini, ali koja poziva na promatranje živoga.” – Le Monde des livres

“Talijanski pisac putnik priča o skrivenom licu planinskog svijeta i postaje glas pokreta za zaštitu okoliša.” – Libération

“Paolo Cognetti ima poseban genij za prizivanje planinskog svijeta. Sve – životinje, stabla, stijene, nebesa i ljudi – oživljava s jednakim intenzitetom. Nakon Osam planina i Vučje sreće nudi nam novu priču, jednako kratku i lijepu koliko i mračnu.” – La Croix L’Hebdo

“U romanu Dolje u dolini Paolo Cognetti uranja u vode krhkosti,u sjene izgubljenih ljudi, u život koji se ruši o tlo, u sablasno ništa. Pritom preuzima stihove velškog barda iz 6. stoljeća kako bi postavio novu ‘Bitku stabala’. Tako se rađa njegova ‘Nebraska’ – pusta, izravna do same srži, kao dijalog s piscima, ‘njegovim klasicima’, gdje se glazba i priče susreću. Dolje u dolini snažno odjekuje svojim karakterističnim suhim, jasnim stilom, bez ičega suvišnog, i zvuči kao gruba balada za gitaru i usnu harmoniku.” – Il Libraio