Knjiga Dobre godine govore o svakodnevici predgrađa i njegovim običajima, o modi i putovanjima, načinima zabave i glazbi koju smo slušali, filmovima koje smo gledali, hrani koju smo jeli. Bilo je to uzbudljivo putovanje dok sam se pišući prisjećala vremena u kojem je pizza bila senzacija, a putovanje u Trst po traperice pustolovina. Ovo su bilješke o vremenu kojeg više nema, što samo po sebi ništa ne znači, jer prolaznost jest priroda vremena. I nema tu ničega spornog, osim velikog ubrzanja kojim se zemlja stala okretati, pa se život kojim smo živjeli u osamdesetima, danas čini arhaičan i tako neobičan, kao da govorimo o nečem što se događalo prije stotinu i više godina. Promjene koje je sobom donijela era elektronike takve su da se i sama ponekad pitam kako smo se uopće sporazumijevali u godinama kad su samo rijetka domaćinstva imala telefonske priključke, a telefoniralo se iz pošta i telefonskih govornica. Tko se sjeća svijeta prije pojave računala i društvenih mreža, kad su igrališta i parkovi bili puni djece, kad smo se dozivali zvižducima i puno čitali jer su drugi oblici zabave bili ograničeni, i trebalo je gledati na sat da ne pobjegne zadnji tramvaj jer poslije ponoći više nije bilo prijevoza kući. Tko danas može zamisliti svakodnevicu bez šoping-centara, s kvartovskim dućanima u kojima se biralo između pet vrsta kruha? Promijenilo se sve, od načina komuniciranja, kulture stanovanja, mode vremena, prioriteta do načina zabave.