Dušan je udovac koji živi u domu za starije i čiji mirni život prekidaju policajci koji traže njegovu kćer Leju, za koju pretpostavljaju da je nečemu svjedočila. Iz žutog tiska uskoro doznaje da je navodno provela noć s kamiondžijom koji je u kući skrivao truplo svoje žene. Dušan kreće u potragu za svojom kćeri, koja se skriva i od policije i od njega, a put ga istovremeno vodi u prošlost, u kojoj se kriju tajne njegova odnosa s kćeri, svojim ocem i pokojnom ženom. Leja je dramaturginja Urbanog teatra u Ljubljani koja u kolopletu svojih nazora, karaktera, odluka i postupaka kao da pomalo dramatizira i vlastiti život u kojemu počesto ne prepoznaje gdje je prešla četvrti zid i da zgodna dramaturška rješenja i svojevrsna poetika act gratuita neće uvijek – ako ikada – dovesti do željenoga cilja. Od Rezolucije Informbiroa, preko New Agea i (malo)građanske solidnosti, do postmoderne hiperindividualističke urbane samosvijesti u kojoj se može što god se hoće, a odgovornost je delegitimirana s pijedestala vrijednosti, Andrej E. Skubic donosi nam iznimnu priču o obitelji Šauta, njihovim odnosima i govornoj afaziji, tihom uzročniku mnogih ljudskih drama. U ovoj svojevrsnoj agoniji komunikacije protagoniste vlastite riječi i stvari tjeraju u ćorsokak solipsizma, gdje kontekst nije nikada dokraja poznat, kanal je zakrčen, a kod je relativna kategorija, dok se primateljem barata kao zbirom predrasuda. I stoga se poruka neminovno prvi put javlja kao farsa, a ponavlja kao tragedija.