Knjiga Dubravke Oraić Tolić "Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi" nova je provjera i razlistavanje fenomena citiranja na kojemu počiva tradicionalna zapadna kultura, ali i suvremeno digitalno doba. Autorica kultne knjige "Teorija citatnosti" (GZH, 1990.) Dubravka Oraić Tolić ovom se knjigom još jednom vraća pojmu koji je uvela u znanost o književnosti. U doba kada je nastala "Teorija citatnosti" nije još bilo digitalne kulture koja na čudesan način potvrđuje pojam i teoriju, pa je autorica nastavila svoja istraživanja i provjeravanja fenomena citiranja na različitim područjima sve do likovnih umjetnosti i interneta. U novoj knjizi autorica se osvrće na Zagrebačku književnoznanstvenu školu u kojoj je pojam nastao, prati povijest pojma intertekstualnosti od Bahtina preko Kristeve do Barthesa i Genettea, daje prostranu tipologiju citata od književnih citata u užemu smislu do citiranja života (faktocitati) u najširemu smislu, promatra citatnost iz univerzalne i povijesne vizure te na različitim primjerima osvjetljuje pretpostavke, univerzalne oblike i povijesne pojave fenomena citiranja. Posebna su poglavlja posvećena citatnosti u avangardi (Pound, Eliot, Mandel’štam, Ujević) i postmoderni (Bitov, Eco, Jasna Horvat). Najveću novost u knjizi čini primjena teorije citatnosti na području likovnih umjetnosti te kulturi u cjelini. Tako široko shvaćen pojam citatnosti omogućio je autorici da dođe do nove definicije likovnoga kolaža i srodnih umjetničkih praksa kao transmedijskih oblika faktocitatnosti, da nastanak povijesne avangarde protumači iz vizure likovnih umjetnosti i kolaža te da otkrije posebnu ulogu citatnosti u kolažnosti postmoderne i virtualne kulture.