Nakon slučajnog susreta u noćnom klubu u Santiagu, Gonzalo koji teži postati pjesnikom, ponovo stupa u vezu sa svojom prvom ljubavi Carlom. Premda je njihova uzajamna želja ostala ista, štošta se promijenilo; među ostalim, Carla sada ima šestogodišnjeg sina Vicentea. Njih troje uskoro oforme sretnu malu obitelj. Njihove ambicije naposljetku odvuku ljubavnike u različitim smjerovima, u Gonzalovu slučaju sve do New Yorka. Vicente naslijedi očuhovu ljubav prema poeziji, i kad u dobi od osamnaest godina upozna Pru, američku novinarku koja je u doslovnom i prenesenom smislu izgubljena u Santiagu, on je potakne na pisanje o čileanskim pjesnicima – ne o onim slavnima, pokojnima, kao što su Neruda, Mistral ili Bolaño, nego o onim živima, aktivnima, svagdanjima. Pru se u svojem istraživanju nađe u ekscentričnoj zajednici takvih pjesnika, zapravo opet u svojevrsnoj obitelji, disfunkcionalnoj, ali punoj ljubavi.

Alejandro Zambra u svojem dosad najopsežnijem romanu sa silnom nježnošću i uvidom bilježi male, sitne trenutke – apsurdne, bolne, slatke, duboke – koji tvore naše osobne povijesti. Istražuje kako odabiremo svoje obitelji i kako ih izdajemo, a propituje i što to znači biti muškarac u raznorodnim odnosima – partner, otac, poočim, učitelj, ljubavnik, pisac, prijatelj. Posrijedi je hrabro i pronicavo djelo jednog od najvećih pisaca našega vremena, koji je za Čileanskog pjesnika dobio čak četiri književne nagrade. Roman je doživio trinaest izdanja u dva mjeseca od prvotnog objavljivanja i dobio izvanredne kritike.