Pitanje nacionalnih kuhinja i konstrukcija jugoslavenske kuhinje uvode u ključno pitanje – jesu li bratstvo i jedinstvo postojali za kuhinjskim stolom, odnosno je li hrana pripremljena u jugoslavenskom loncu, loncu kuhinja jugoslavenskih naroda i nacionalnih manjina, služila ujedinjavanju, odnosno podjeli stanovništva zemlje; je li prikazivala siromaštvo ili obilje; bilo da je podsjećala na kotao sovjetske domaćice u kojem se kuhao boršč ili je više sličila loncu neke zapadnoeuropske domaćice u kojem je krčkala bogata i začinjena mješavina mesa i povrća. U tom smislu maksima “Reci mi što jedeš, a ja ću ti reći tko si” također otvara pitanja je li postojala jugoslavenska kuhinja, kakve su bile prehrambene navike građana ove netipične zemlje između Istoka i Zapada, i, na kraju, na koji su način domaći obroci ili asortiman koji se nudio u radničkim menzama, supermarketima, slastičarnicama i restoranima odražavali sliku društva. (Iz Uvoda)