Nema predmeta u košarici.

Kolumna: Život uz knjige

Ivica Prtenjača

Kolumna

Zagorka

Ivica Prtenjača 13.3.2017.

Svojedobno sam svaki dan prolazio Tkalčićevom ulicom, u oba smjera putovao sam na svoj posao i kući, osjećaj blage uzbrdice pri polasku s Jelačićeva trga moje noge još dobro pamte premda više onuda ne hodam. Izmijenile su se zadane rute, promijenila se glazba mojega života, pa tako i moje crtovlje. Tako bi to rekao slabi pjesnik opterećen važnošću svojeg postojanja, a još više fatalno zaljubljeni u svoju metaforu.

Zamislite samo kako se život tumba po snizilicama i povisilicama, je li to posve besmisleno? Pa i ne, s godinama se naučimo održavati kakvu-takvu melodiju, uživati u njezinu ponavljanju, čekati da se ona u nekom dijelu dana sama od sebe dogodi pa da se osjetimo mirnima i nekako ispunjenima.

No, natrag na Tkalčićevu, tamo me je godinama dočekivala i ispraćala naočita gospođa odjevena u neku davnu modu, u svojem brončanom koraku, oslonjena o kišobran. To je Marija Jurić Zagorka, u vrevi Tkalčićeve, među prolaznicima, ljudima koji su je čitali ili su barem za nju čuli.

Priznajem joj naravno sklad u imenu, pravilni slogovi, biblijsko ime, jednostavno prezime, a da bi ostala zapamćena, ono i pomalo tajnovito Zagorka.

U mojoj dječačkoj glavi to je uvijek bila neka gorštakinja s Velebita, žena koja u svojoj skromnoj kamenoj kući, sklonjena od bure, češlja vunu i radi biljce. Tako sam kao dijete zamišljao nekoga tko se zove Zagorka, i naravno, ima rubac na glavi, crnu gustu kosu koja uokviruje obraze, šutljiva je i predana svojem poslu.

Nije za mene Zagorka mogla biti recimo žena iz Zagorja, a posebno ne novinarka i književnica, moderna i probitačna gospođa koja je književnu publiku zaludila svojim pripovijestima.

A sad, Zagorka u Tkalčićevoj do kraja je uništila moju dječačku sliku o Zagorki, hodajući svaki dan uz njezin kip, počeo sam je drugačije promatrati. Bili smo dvoje ljudi iz grada, zamalo kolege.

I onda, netko joj je ukrao kišobrana na koji se naslanjala! Zamislite samo te drskosti, ja se nisam usudio pogledati na kojem je mjestu odlomljen, je li možda slomljena i brončana šaka, što se to događa? Ostaviti Zagorku bez oslonca, modnog detalja, zaštite od moguće kiše i damskog ukrasa. Baš drsko i nekako barbarski, čak ako iza svega stoji neukusna šala.

Hodao sam danima uz tu nemoćnu skulpturu baš neraspoložen. Razmišljao sam o tom kišobranu, njegovu novom životu, gdje je on sad, na reciklažnom otpadu, u nečijem stanu u kojem se besramno izlažu ukradene stvari, u nekoj djevojačkoj sobi jer joj je te lude noći to poklonio njezin budući dečko?

„Evo ti Zagorkin kišobran“, povikao je ne znajući da bi svakako bilo bolje da joj je poklonio koju Zagorkinu knjigu. Jer, kišobran treba ovom kipu, on je zamišljen s njim, a i skupljaju se oblaci nad središtem Zagreba.

U svojem dugom životu Zagorka je sigurno koji put i zaboravila negdje svoj kišobran, ostao bi joj možda u redakciji, kavani, na nekom izletu, kod nekoga kod kojega je ljubazno pozvana na večeru. Taj bi je kišobran vjerojatno uvijek ponovno pronašao, druga su bila vremena i ljudi su je poznavali.

U tom sam smislu zabrinut jer, ako smo joj sad ukrali kišobran, najprije, za to nismo mogli imati neki valjan razlog, no kad smo to već učinili, budimo gospoda koja će ga vratiti. Ako ne to, barem čitajmo pa će nam se sve objasniti, čak lijepo ponašanje, pristojnost prema gospođi bez kišobrana jer, kako rekoh, počinje padati kiša.