Nema predmeta u košarici.

Kolumna: Život uz knjige

Ivica Prtenjača

Kolumna

Udžbenici otkrivaju cijeli novi svijet

Ivica Prtenjača 12.6.2017.

Djetinjstvo je najljepše životno doba, tu frazu možemo čuti gotovo svaki dan a da se i ne upitamo zašto. Učinio sam to mnogo puta. Kad ne bih znao odgovor ili me njegova šturost ne bi mogla zadovoljiti, pisao bih priče, romane ili pjesme. Unutra bih oživio neki dječji lik i kroz njega pokušavao shvatiti ljepotu i, naravno, užas odrastanja.

Dva su trenutka za mene bila važna. Najprije slika dugačkoga, širokog hodnika kojim nas učiteljica vodi do naših klupa. Činimo to prvi put, hodamo jedni uz druge, nesvjesni da ćemo zajedno odrastati te da ćemo se na istome ovom hodniku za osam godina, posve drukčiji, i rastati.

Ja sam najstariji u budućem razredu, imam punih sedam godina i sedam mjeseci. Pisati sam naučio s četiri i pol, što sam u te tri godine između radio ne znam, barem mi to na ovom hodniku sad ne pada na pamet. Vruće je, početak rujna, našoj se učiteljici potresaju privjesci na ogrlici dok korača s naše desne strane, pokatkad nas pogleda, i dalje nenametljivo i opušteno, tako bi trebala izgledati svaka dobrodošlica, pomislim.

Učionica je prostrana, s velikim prozorima na kojima vise od sunca izblijedjele tamnoplave zavjese, velika stolica iza njezina, učiteljičina stola, velika ploča, veliki ormar sa staklenim vratima u dnu prostorije, velika spužva i velikih desetak kreda. Sve je mnogo veće od svih naših mjera, od svijeta na koji smo navikli.

U razredu nas je trideset i šestero, i ta je skupina veća od bilo koje u kojoj sam dosad bio. Eh da, veliki lusteri s dvostruko većim žaruljama pravilno su raspoređeni na ispucanom stropu. Na ipak malenim stolovima dočekali su nas udžbenici, mi ih zovemo knjige.

Ona je sjela za svoj stol, otvorila imenik i počela prozivati abecednim redom. To me u trenu razveselilo jer do mene je bilo više od dvadeset imena, tako sam mogao, s rukama na koljenima, zuriti u naslovnice i hrptove svojih knjiga, svojih udžbenika. Brzo sam čitao i u trenu sve zapamtio, a onda sam, samo zbog užitka učinio to još nekoliko puta.

Tih desetak minuta blizine s knjigama koje još ne smijem uzeti u ruke, ne smijem ih otvoriti i listati, koje mogu samo gledati i zamišljati im slike i riječi, ostat će mi i četrdeset godina poslije vrlo živ osjećaj blizine s nečim važnim, životno važnim.

Bila je to jasno i malena poduka o strpljenju, o vratima koja će se, samo ako malo pričekam, jednom zauvijek otvoriti i kroz koja ću proći radostan i nagrađen smislom i ljepotom čitanja.

Kad me učiteljica prozvala i upitala za zanimanje mojih roditelja, jedva sam to izmucao. Adresu sam pogriješio i cijelo je prvo polugodište naša kuća bila na broju četiri, a ne dva.

Smeo sam se jer sam čekao da sva ta prozivka čim prije završi i da sad već svoje nervozne dlanove mogu položiti na udžbenike i napokon pogledati što je unutra. A unutra je bio, naravno, cijeli novi svijet. 

To je prvi trenutak u kojem sam u pravoj punini osjetio ljepotu djetinjstva, onaj drugi je samo druga epizoda ovoga prvoga. Naime, jedno sam se jutro izgubio u knjižnici, ali o tome, s radošću, drugi put.

Upoznajte svoje mališane s udžbenicima prije prvog dana škole. Naručite ih ovdje.