Nema predmeta u košarici.

Kolumna: Život uz knjige

Ivica Prtenjača

Kolumna

Traženje početka

Ivica Prtenjača 26.1.2017.

U svojoj davnoj i glasovitoj knjizi pjesama „Tekst“ pjesnik Branko Maleš počinje ovako: Uvod je u vodi. I time jasno pokazuje svoju daljnju strategiju stihopisanja, osjećanja svijeta i jezika, demonstrira svoju životnu snagu i jezični vitalizam.

Koliko sam puta pomislio na tu vodu i na taj uvod dok sam u nekoj svojoj tišini, u prvom jutarnjem svjetlu čekao i tražio svoju prvu rečenicu. Onu koja će rasparati duge tjedne šutnje i čekanja, koja će odignuti tijelo od zemlje kao što to čine one sprave iza stopala u sprintu na stotinu metara.

Znate taj trenutak pozora u kojem su mišići napeti, srce zaigrano, a čula izoštrena kao u psa koji se sprema jurnuti za mehaničkim zecom. U tom je smislu prva rečenica ili prvi stih nalik pucnju startnog pištolja, sve kasnije je jurnjava, dugi neprekinuti sprint kroz vlastitu dubinu i snagu svoga jezika.

Prva rečenica znak je da su vrata otvorena i da sad treba ući u tu sobu ili stadion i početi ono na što se pripremamo mjesecima. U mom iskustvu tako nastaju knjige. Iz tog pucnja, u tom pokretu koji će tekst svojom unutarnjom magijom sam proizvesti, kao u kakvom perpetuumu, pisanje nastaje iz pisanja.

No, tom početku prethode dugi mjeseci, kako rekoh, traženja, prolazaka kroz prazne sobe, oklijevanja, straha, neke potisnute nade da sve to ima nekakvog smisla. Treba otvoriti vrata najprije sebi, ako to uspijemo, sve će se dalje samo od sebe stvarati, ali ta vrata, taj uvod, to nejasno mjesto koje će biti početak jednog putovanja treba pronaći u potpunoj, čini se, tami.

„Danima sam osjećao strah od otvaranja vrata hotelske sobe“, piše Zvonko Maković prije nekoliko desetljeća, u zbirci poezije „Strah“. Ovog jutra, dok čeprkam po beskonačnoj i zaleđenoj tundri mogućih početaka, dok tražim rečenicu kojom bih započeo svoj novi roman, ili barem priču, osjećam sličan strah, otvorio bih vrata nečega što mi ne pripada, nečega u čemu ću, ako budem imao sreće, prespavati i sanjati, iz čega ću nakon tog kratkog boravka izaći promijenjen i udvojenih emocija za jednu knjigu, jedan san među tuđim stvarima i životima. I da, osjećam strah. O onda se umivam, i na tren nasmiješim, jer uvod je u vodi.

Često sam s prijateljima razgovarao o naslovima knjiga, o tome kako su neki posebno lijepi i kako nemaju baš neke veze s onim što slijedi nakon njih, o naslovima koji opisuju, koji se bratime s čitateljem, koji najčešće zavode, koji smetaju (kao brkovi na jako mladom čovjeku), koji mame osmijeh, raspadaju se, udaraju u trbuh, bole u očima, koji plutaju u zadahu autorske nemoći, koji su djeca Narcisa, kćeri tko zna čega iz žutoga tiska, naslovima za koje bi bilo bolje da ne postoje, kao i onima koji su bolji od cijele svoje knjige.

Uvijek o tim naslovima, neka lijepa polemika, neka iskrena priznanja, neki poziv upomoć. Oko prve rečenice, baš nikad! A ona je, za samo pisanje mnogo i neusporedivo važnija od naslova.

I ja je tražim. I osjećam strah pred vratima hotelske sobe, no svejedno pružam ruku prema okrugloj kvaki i okrećem je, ona škljocne na pustom hodniku i vrata se odvoje od vratnica, osvrnem se.

Jesam li koga probudio, kome zasmetao, što unosim unutra, što ostavljam vani na hodniku? Vrata su odškrinuta, voda klokoće u radijatorima, klokoće krv u mojim klijetkama, zakoračujem, tipkam, krenuo sam, prva se runi od nevidljivog brda najprije kao šaka prašine, kasnije kao cijelo brdo.

Tako to, barem kod mene izgleda. Neki moji prijatelji samo sjednu sa šalicom kave i tuku po slovima, neki lagodno započinju, pa brišu, pa grade, pa razgrađuju, pa se igraju, pa sami sebe kore, uglavnom lako njihova vrata sama plešu, na te stvari pokatkad, blago ljubomorim.

I eto, na kraju sam je napisao. Stojim pred otvorenim vratima, prva rečenica mojeg novog romana, kako poražavajuće, glasi: Zatvori!