Nema predmeta u košarici.

Kolumna: Život uz knjige

Ivica Prtenjača

Kolumna

Pisanje oslobađa

Ivica Prtenjača 2.2.2017.

Dvadeseto stoljeće klizi u svoju prosinačku tamu, cijeli se milenij sunovraća i čeka novi početak, prosinac je u lampicama koje tinjaju, dugotrajno tinjaju, ali svakog jutra pokoja je u tom beskonačnom nizu mrtva, nepokrenute svjetlosti, pregorena.

Onoj nesmiljeno korištenoj metafori protoka vremena, kad vrijeme curi kao pijesak kroz prste, za ovu prigodu pridružujem ovu sliku prolaznosti, te lampice kojih se više gasi negoli ponovno pali.

Spora ali izvjesna tama pada na sve nas, na gradove i malene trgove, na ulične štandove i imaginarni vergl koji tuguje na hladnom pločniku. Klizi to stoljeće, milenij, klizi ta noć u kojoj ne mogu zaspati.

Na televizoru Rundek, snimka nekog starog koncerta, Zagreb je premalen, Zagreb je preuzak, Zagreb je presitna pozornica, za tebe, Darko, smiješeći se i pjevušeći govorim naravno o slici ljubavi. Vani je vjetar, a mi smo grane na vjetru.

Sutra u jedanaest sati bit ću u Zagrebu, izlazi moja prva knjiga i ja idem k nakladniku preuzeti je. Starom cestom kroz Gorski kotar, kava u Severinu, pred sam Badnjak, među kuhanim vinom i smrznutim košutama, s velikim iščekivanjem, nakon neprospavane, ali propjevane i proplesane noći, ja idem u Zagreb, po svoju prvu knjigu.

Uzbuđenje otapa led na svim karlovačkim rijekama, tim kratkim komadićem autoceste vozim najsporije moguće, sad već odgađam susret s knjigom, sad već usporavam i preplavljen neobičnim osjećajem ispunjenja, mrmljam neke stihove sa svoje terase imperativa. Tako se zove ciklus u knjizi, neki su me nagovarali da tako nazovem i cijelu zbirku, ali ja se nisam usudio, knjiga se zove „Pisanje oslobađa“.

I onda, dugačka spora kava na Opatovini, nemir, pojavljuje se moj urednik, zagrlimo se i ja sad čekam da me on napokon oslobodi tog osjećanja, da izađem iz čekanja i stanem pred svoje lice. Pravo lice?

Lice knjige, zrcalo, ušće, slijepu cestu, neki vidik, pustu obalu, terasu s glagolima, tih osamdesetak mekouvezanih stranica sa psom na naslovnici.

On zavlači ruku u torbu od smeđe kože i ja protrnem, izvadi golemi mobitel i dogovara neki posao, i ne spominje „Pisanje oslobađa“, istodobno mi lakne i zarobi me osjećaj malog straha. Što ako knjige zapravo nema, ako nije otisnuta, ako se raspala kod knjigoveže i što ako se sad ne uspijem riješiti ove žudnje, što ako se nakon ovog putovanja u Zagreb zauvijek ne promijenim? A tako sam to želio.

- Hajmo! – reče.

- Pa kamo? 

- U tiskaru, po knjigu. 

Vozimo se na Knežiju, klizimo poput onog stoljeća s početka, a onda ulazimo u buku ofsetnih strojeva, u miris papira i boje, među ljude koji pakiraju i slažu otisnute knjige na pojedinačne palete; na svakoj od tih građevina jedna je knjiga izvađena i poziva nas svojom naslovnicom.

Pas je u kutu, gleda nas, ne trepće. Prilazim mu i ne mogu progovoriti. Sjetim se onog stiha: Nešto se u meni dijeli. Da, razdvajam se od onog čovjeka koji je godinama pisao „Pisanje oslobađa“.

Jedan dio mene negdje u ovoj tiskari nestaje, rađa se jedan novi život. Onaj što će ga moja knjiga imati, sama i svoja, njezin put tek započinje i meni je jasno da se ja u to ne ću petljati. Niti ću smetati. Ali i dalje ne mogu progovoriti; tada još nisam znao da će ovaj muk trajati cijela tri dana i da se nikad više u mojem životu ne će ponoviti. Da bih se spasio, u svoju utučenu šutnju, sadim novu knjigu.