Nema predmeta u košarici.

Kolumna: Život uz knjige

Ivica Prtenjača

Kolumna

Boksač, glumac i Tin

Ivica Prtenjača 9.2.2017.

Zimska se, škura, bura zavukla među pulske ulice i trgove, ispraznila je pogled od prolaznika, tek pokoji hrabri šetač sa psom, iznad krovova čini se da se dizalice u brodogradilištu njišu i zveckaju svojim debelim lancima u već posve zacrnjenom popodnevu.

Hodam ovuda sam, kao što bih hodao i da je oko mene milijun ljudi, ta potreba osamljivanja mi je, mislim, urođena, ne napušta me gotovo nikad. I onda na Đardinima, dok sam izbjegavao jednu užurbanu majku s dječjim kolicima (ona vozi ta kolica kao arktički pustolovi saonice sa psima, nekako se odguruje i prebrzo prolazi, strah od bure je velik, dok dijete hrska kroasan i smijucka se), opazim da je otvoren bistro „Mate“, zavirim, a unutra malene čašice pere poznati čovjek svojim velikim rukama.

Mate Parlov i njegovo društvance skupljeno oko polukružnog šanka. Ozračje je gotovo obiteljsko, malo mi je neugodno, ali ne ću odustati; sjedam sa strane za niski stolić, ispod podignutih obrva moj dječji idol me, bez riječi, pita što ću popiti.

Godila bi mi kava, kakao ili čaj, ali kako ću to naručiti, zar je primjereno u ovakvom času i od ovakvog čovjeka tražiti da nešto sad tu mućka, miješa i kuha? Pa nije, naravno. Posebno nije lijepo ometati ga u druženju s prijateljima, evo upravo ga slušam kako izgovara nešto što je ovaj dan i ovaj grad promijenilo u trenu, nešto zbog čega je moj život barem nakratko zasvijetlio. Pobratimstvo lica u svemiru. E da. Tin. Mate.

Znao sam naravno da naš legendarni boksač voli poeziju, znao sam da voli Tina Ujevića, sve sam ja to znao, ali nikad ga nisam čuo i nikad nisam čuo da netko tu sintagmu, to pobratimstvo, izgovara moćnije i važnije, bliže ljubavi za ljude nego što je to učinio Mate Parlov jednog prosinačkog popodneva u središtu Pule koja je plutala raznesena burom, a sad i ljubavlju.

Nikad se moja osamljenost nije lakše raspala nego tog trenutka. I onda opet čaše, obični razgovori o svakodnevnom, nema tu kavanske galame, gospoda govore o barkama, odlasku u Italiju po dio za automobil, nekom čovjeku koji gradi zabavni park u blizini Verude, stvar je opet obična, do maločas bila je anđeoska.

Svega sam se toga sjetio jer upravo u ruci držim lijep poklon, dočekao me u danima oko mog prošlog rođendana, riječ je o knjizi Tinovih stihova s CD-om na kojem glumac Robert Kurbaša donosi svoj doživljaj stihova i svijeta našega barda. U redu, Tina su govorili mnogi, još ga recitiraju po školama, u različitim prigodama, budući glumci s njim upisuju akademije, a mladi pjesnici prolaze inicijaciju bez koje nema poezije na hrvatskom jeziku.

Tinov svijet je velik, gotovo nepregledan i u njemu svatko može naći svoje odmorište, svoju jadikovku, svoj spleen ili svog pobratima.

Ono čemu nas je Tin Ujević podučio, što svojim djelom, a što svojom biografijom, jest upravo ta radost bivanja u svijetu slobode i umjetnosti, u svijetu ljudi, s potrebom i sanjarijom o onoj kristalnoj kocki vedrine.

Zaslužio sam ovaj poklon, pomislim, činim pogrješne stvari, ovo će mi možda spasiti život. Pitate se kako, pa eto stvar je jednostavna, na semaforima čitam poeziju, zaboravim krenuti, trube mi, pokatkad krenem na žuto i sve tako pomalo kaotično jer je moja ljubav prema poeziji velika, a mjesta u vremenskim tjesnacima je malo.

I zato, knjigu uz uzglavlje, na noćni ormarić, kantunal ili nahtkastn, a CD u radio i pomalo, uz te vječne, nepotrošive stihove, uz tu iznimnu, elegantnu ljepotu, s tim čovjekom koji se izmiče iz gomile i koji nadvisuje cijelo jedno stoljeće. S Tinom kroz veljaču i sve mjesece koji dolaze.