Taylor šeta sa svojim gazdom šetnicom uz more, svaku večer, bez obzira na masu bučnih, pijanih i nasrtljivih low-budget-turista. Ipak je ta plaža i njihova, ne žele je se odreći, žive tu, imaju svoju dnevnu rutinu i susreću se s drugim usamljenicima u Mirovu i Verinu tattoo-baru. U tom masovnim turizmom devastiranom gradiću, čak i pored pijeskom iz kamenoloma proširene plaže, neplanski izgrađenih naselja, aerodroma koji šireći se presijeca livade na kojima čovjek s čijim se psima Taylor igra već šezdeset godina napasa ovce, ipak ima neke dekadentne privlačnosti. Neimenovani je to otok, možda Mallorca, a možda neki grčki, talijanski ili, zašto ne, hrvatski otok. Kada dobru kujicu Taylor otruju, njezinu se gazdi izmakne tlo pod nogama. Što sada, tko će mu pomoći da je pokopa na mjesto koje bi joj se svidjelo, kako će mu sada protjecati dan i, povrh svega – zašto bi netko učinio takvo što nedužnoj životinji? Roman "Bijes" katalonskog pisca Sebastiaa Alzamore jedna je drugačija priča, priča koja nije napisana u ljutnji zbog gubitka stvorenja prema kome je pripovjedač, sredovječni muškarac koji je odustao od spisateljske karijere, osjećao privrženost, nježnost i poštovanje, već je to priča – o bijesu. I o još nečemu: usred tog bijesa koji se očituje na sve strane u 21. stoljeću, malih svakodnevnih zala, degradacije i truleži, ljudska bića i životinje, ipak, stvaraju ljepotu.