Bastioni su u razdoblju od 16. do 18. st. bili dominantni fortifikacijski oblici, a načelima njihova oblikovanja bile su prožete i druge građevine obrambenih sklopova pa je posve opravdano to razdoblje nazivati bastionskom erom. Prednosti bastionskog oblikovanja, udružene s geometrijskom teorijskom aparaturom, djelovale su poticajno na to da se novi način oblikovanja utvrda u kratkome razdoblju proširi ne samo Italijom, već i cijelim tada poznatim svijetom. Ali razdoblje bastionskoga graditeljstva valja shvatiti kao jednu od etapa u dugome razvoju obrambenoga graditeljstva koja ima svoj početak i kraj, kojoj prethodi zanimljivo srednjovjekovno i ranorenesansno utvrđivanje, a nasljeđuju je oblici i metode utvrđivanja u 19. st. Pojam jadranske Hrvatske obuhvaća Istru, Hrvatsko primorje i Dalmaciju, područja koja su u to doba najvećim dijelom pripadala Mletačkoj Republici, a manjim dijelom Dubrovačkoj Republici i habsburškome carstvu. Najveća su opasnost bili turski osvajači u pohodu na glavne dalmatinske gradove, pa su isprepletanjem lokalnih okolnosti, ukupnih odnosa među europskim silama te strateških interesa Venecije nastale raznolike utvrde koje su opisane u knjizi. Autor dr. sc. Andrej Žmegač viši je znanstveni suradnik u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bavi se profanom arhitekturom od 13. do 19. st., i to pretežito fortifikacijskim graditeljstvom.