Knjiga Baština, emocija, identitet u hrvatski znanstveni prostor uvodi teorijski i praktično utemeljenu raspravu kojom se baština i identitet sagledavaju kroz prizmu emocija, što je jedno od važnih pitanja suvremene historiografije, ali i drugih polja društvenih i humanističkih znanosti. Uz svoju biološku osnovu koju proučavaju druge znanosti, vremenska i prostorna osnova emocija otvorila je istraživačima nove istraživačke perspektive koje se bave interpretacijom društvene uloge emocija i promjenom te uloge kroz vrijeme. Autor u ovoj knjizi obilato koristi takve pristupe kako bi povijest grada upotpunio emotivnim slojem, ni u jednom trenutku ne sugerirajući da bi emotivnost baštine trebalo promatrati kao izdvojen fenomen, već naprotiv, uklopljeno u interdisciplinarnost čitanja povijesti grada. Iako još uvijek nedovoljno zastupljena u hrvatskoj historiografiji, povijest emocija jedna je od aktualnih znanstveno-istraživačkih tema, a autor ove knjige čini iskorak i time što je uklopio povijest emocija u baštinske, odnosno informacijske znanosti. Promatrajući arhivsko gradivo kao temeljni korpus analize u proučavanju međusobne povezanosti kulture i prostora te kao korpus koji ostavljajući trag u prostoru sudjeluje u stvaranju pojedinačnog i grupnog identiteta, autor argumentira važnost baštinskih ustanova u razumijevanju i interpretaciji gradiva, kao i u njegovom predstavljanju javnosti. Stoga se baština, emocija i identitet smatraju važnim okvirom kulturološkog odnosa s prošlošću i tradicijom, čineći takvu društvenu strukturu i kulturu održivima.