Stvaranjem samostalne Hrvatske, stvorila se pretpostavka za razvoj institucijskog odgoja i obrazovanja zasnovanog na pluralizmu pedagoških ideja i koncepcija čiju okosnicu predstavljaju humanističke ideje i razvojno-primjerena praksa. No, skromne refleksije na samu odgojno-obrazovnu praksu svjedoče o tome da se tradicionalna shvaćanja djeteta i djetinjstva, kao i tradicionalna organizacija odgojno-obrazovnog procesa ne mogu lako napustiti niti se to može postići administrativnim postupcima. Kvaliteta odgojno-obrazovne prakse se u mnogim hrvatskim vrtićima nije ozbiljnije mijenjala posljednjih dvadesetak godina nego je još uvijek opterećena raznim tradicionalizmima. U ovom se radu istražuju neke nove mogućnosti razvoja predškolske odgojno-obrazovne prakse i kurikuluma, kako bi se pružila podrška ustanovama koje žele izaći iz okvira. Rad je podijeljen na tri veća poglavlja, od kojih je prvo teorijski prikaz novih shvaćanja značajki odgojno-obrazovnog procesa i kurikuluma, drugo opisuje različita shvaćanja procesa unapređenja odgojno-obrazovne prakse i kurikuluma dok je u trećemu iznesen prikaz petogodišnjeg istraživanja i mijenjanja odgojno-obrazovne prakse i kurikuluma u sedam hrvatskih vrtića tj. njegovih 25 objekata. Knjiga je obogaćena sa 86 priloga s kolornim fotografijama dječjih aktivnosti u vrtićima.